Čovjek je pronašao kukuljicu sa ličinkom leptira. Jednog se dana na čahuri otvori malena rupica; sjedio je i gledao leptira nekoliko sati kako se bori i muči da prođe kroz tu malenu rupicu. Tada se učinilo da se prestao micati. Činilo se da je došao do kuda je mogao i više nije mogao dalje.
Tada mu je čovjek odlučio pomoći, uzeo je malene škarice i proširio otvor. Leptir je tada lagano izašao, ali imao je debelo tijelo i malena, kržljava krila.
Čovjek je nastavio gledati leptira jer je očekivao, da će svakoga trenutka, krila se povećati i moći će nositi veliko tijelo, koje će se smanjiti s vremenom.
Ništa se nije dogodilo! Štoviše, leptir je proveo ostatak života puzajući sa svojim debelim tijelom i kržljavim krilcima. Nikad nije uspio poletiti.
Što čovjek u svojoj brižnosti nije shvatio je da su tvrda kukuljica i veliki napor leptira kako bi prošao kroz maleni otvor bili prirodni način da se tekućina iz tijela prenese u njegova krila i tako mu omogući letenje.